0Kada se u izbornoj godini poruči da moraju stati “uz narod”, uz prijetnje da će birači pamtiti svaku šutnju, to više nije građanska inicijativa — to je jeftina politička kampanja zasnovana na pritisku i ucjeni. Onog trenutka kada se traži obavezno svrstavanje, a drugačije mišljenje kažnjava etiketom “protiv naroda”, prestaje demokratija, a počinje politički inženjering. To nije rasprava — to je sirovi populizam koji guši slobodu izbora.
Jer kada nekome poručite da mora javno stati na jednu stranu, da svaka šutnja mora biti politički kažnjena i da će svaki vijećnik koji glasa drugačije biti proglašen protivnikom naroda, onda ne gradite demokratiju, nego atmosferu linča. To nije javna rasprava. To nije evropska politička kultura. To je sirovi populizam, upakovan u poruke o porodici, djeci i budućnosti.
Posebno je problematično što se ovakve mjere pokušavaju predstaviti kao nešto evropsko i progresivno. Nisu. Riječ je o protiv-evropskoj logici u kojoj se pravna sigurnost potiskuje pred dnevnom politikom, a jedna legalna djelatnost pretvara u metu za lokalne namete i političke obračune. Evropski standard nije da svaka općina, pod pritiskom kampanje, uvodi nova fiskalna opterećenja onima koje je najlakše javno napasti. Evropski standard su vladavina prava, jednakost pred zakonom i jedinstvena pravila za sve.
Zato je posebno opasno kada se od političkih stranaka traži javno svrstavanje, a svakog vijećnika koji glasa drugačije unaprijed proglašava protivnikom naroda. To nije ozbiljna javna politika, nego pritisak upakovan u priču o javnom interesu. To nije demokratija, nego politička ucjena. U demokratskom društvu ne postoji ozbiljna javna politika koja se dokazuje tako što se unaprijed diskvalifikuje svako ko traži pravnu, fiskalnu ili ustavnu provjeru.
Iza svega se krije stara formula: pod plaštom građanske inicijative progurati mjere koje dobro zvuče pred izbore, a pravne i budžetske posljedice ostaviti drugima. Danas se javnosti obećava desetine miliona maraka za škole, vrtiće i ambulante, ali se prešućuje da takve odluke vrlo lako mogu pasti na sudu. A kada padnu, račun ne stiže onima koji su na njima skupljali političke poene, nego lokalnim budžetima — kroz povrat sredstava, kamate i sudske troškove. Na kraju, cijenu populizma opet plaćaju građani.
Zato bi javnost morala biti mnogo opreznija prema pokušajima da se politički pritisak prodaje kao građanska hrabrost, a pravno upitni nameti kao moralna obaveza. Nije svaka glasna kampanja dokaz javnog interesa. Niti je svako ko traži zakonitost automatski protiv naroda. Naprotiv. Uređena država počinje upravo tamo gdje prestaje galama, a počinju pravila.
I zato ovu priču treba nazvati pravim imenom: ne radi se o velikoj građanskoj pobjedi, nego o pokušaju da se pod plaštom narodne volje proguraju protiv-evropske mjere, lokalni nameti i političke igre od kojih će korist imati oni koji skupljaju poene, a rizik snositi svi drugi.
